Forum o misterijama

Sve misterije sveta na jednom mestu
 
PrijemPortalKalendarFAQ - Često Postavljana PitanjaTražiLista članovaKorisničke grupeRegistruj sePristupi

Share | 
 

 Dokazi drevnih atomskih ratovanja

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
Stewcha
Glavni Admin
Glavni Admin


Muški Škorpija Broj poruka : 1467
Iskustvo u misterijama: : 2577
Agent level: : 23
Datum rođenja : 23.10.1991
Datum upisa : 29.05.2010
Godina : 25
Lokacija : Srbija, Krusevac
Poso/dokolice : Svasta po nesto!
Raspoloženje : :DDD
Fan misterije : Sve, apsolutno sve!

PočaljiNaslov: Dokazi drevnih atomskih ratovanja   Sre Jun 02, 2010 7:53 pm

Sljedeći tekst pojavio se u njujorškim novinama Herald Tribune 16. veljače 1947. (Ivan T. Sanderson ponovno ga je objavio u siječnju 1970. u svom magazinu Pursuit): Kad je prva atomska bomba eksplodirala u Novom Meksiku, pustinjski pijesak pretvorio se u rastaljeno zeleno staklo. Ta činjenica, prema magazinu Free World, šokirala je neke arheologe. Oni su vršili iskapanja u drevnoj dolini Eufrata i otkrili sloj agrarne kulture stare 8.000 godina, sloj stočarske kulture koji je još stariji, i još stariju kulturu špiljskih ljudi. Nedavno su došli do još jednog sloja rastaljenog zelenog stakla.

Dobro je poznato da atomske detonacije na površini ili iznad pješčane pustinje rastale silicij u pijesku i pretvaraju Zemljinu površinu u staklenu ploču. Ali ako se ploče drevnog pustinjskog stakla mogu naći u raznim dijelovima svijeta, znači li to da su se u drevnoj prošlosti vodili atomski ratovi, ili, u najmanju ruku, da su se u pradavnoj povijesti obavljala atomska testiranja? To je zapanjujuća teorija, ali za nju ne nedostaje dokaza, jer su takve drevne ploče pustinjskog pijeska geološka činjenica. Udari groma ponekad mogu rastaliti pijesak, tvrde meteorolozi, ali to su uvijek specifični, korijenju slični oblici. Te čudne geološke neobičnosti zovu se fulguriti, i javljaju se kao razgranati cjevasti oblici, a ne kao ravne ploče rastaljenog pijeska. Zbog toga se gromovi uglavnom odbacuju kao uzrok takvih geoloških nalaza, i geolozi se radije drže teorije da su njihov uzrok udari meteora ili kometa. Problem te teorije je što obično nema kratera povezanih s takvim anomalnim pločama stakla. Brad Steiger i Ron Calais, u svojoj knjizi Myster/'es of Time and Space, spominju da je Albion W. Hart, jedan od prvih građevinskih inženjera koji su diplomirali na Masačusetskom institutu za tehnologiju, poslan na jedan građevinarski projekt u središnjoj Africi. Dok su on i njegovi ljudi putovali u jedno skoro nedostupno područje, prvo su morali prijeći preko ogromnog pustinjskog prostranstva. «U to vrijeme bio je zbunjen jednom pojavom koju nije mogao objasniti, velikom površinom zelenkastog stakla koja je prekrivala pijesak dokle mu je sezao pogled«, piše Margharete asson u jednom članku o Hartovom životu objavljenom u magazinu Rocks andMinerals (br. 396,1972). Ona u nastavku spominje: «Kasnije u svom životu prošao je kraj područja VVhite Sands nakon prve atomske eksplozije koja je tamo izvedena, i prepoznao je isti tip rastaljenog silicija kakav je vidio pedeset godina ranije u Afričkoj pustinji.«

Zagonetno staklo u egipatskoj Sahari

Jedna od najčudnijih zagonetki drevnog Egipta ona je o golemim staklenim pločama koje su otkrivene tek 1932. U prosincu te godine, Patrick Clavton, geodet Egipatskog geološkog zavoda, vozio se među dinama Velikog pješčanog mora u blizini Saadske visoravni, u doslovno nenaseljenom području tek malo sjevernije od jugozapadnog ugla Egipta, kada je čuo kako njegove gume drobe nešto što nije pijesak. Pokazalo se da se radi o velikim komadima čudesno prozirnog, žutozelenog stakla. U stvari, to nije bilo neko obično staklo, nego ultračisto staklo koje je sadržavalo zapanjujućih 98 posto silicija. Clavton nije bio prva osoba koja je naišla na to polje stakla, jer su razni 'pretpovijesni' lovci i nomadi očigledno pronašli danas slavno libijsko pustinjsko staklo (LPS). To staklo u prošlosti se koristilo za izradu noževa i oštrog oruđa, kao i drugih predmeta. Skarabej isklesan iz LPS-a pronađen je čak i u Tutankamonovoj grobnici, što pokazuje da se staklo ponekad koristilo i za izradu nakita.

Članak Gilesa VVrighta pod naslovom «Zagonetka pješčanih područja«, objavljen u znanstvenom magazinu New Scientist (10. srpnja 1999), kaže daje LPS najčistije prirodno silicijevo staklo ikada pronađeno. Preko tisuću tona tog stakla razbacano je po stotinama kilometara gole pustinje. Neki grumeni teški su i 26 kilograma, ali većina LPS-a postoji u obliku manjih, uglatih komada koji izgledaju kao krhotine preostale nakon što je neka kolosalna sila razbila divovsku zelenu bocu.

Prema članku, LPS, čist kakav je, sadrži sićušne mjehuriće, bijele mrlje i poput tuša crne vrtloge. Bjeličaste inkluzije sastoje se od vatrostalnih minerala kao što je kristobalit. Vrtlozi nalik tušu, pak, bogati su iridijem, koji je prema konvencionalnoj znanosti znak izvanzemaljskog udara, kao kod pada meteorita ili kometa. Općenito je prihvaćena teorija da je staklo nastalo prilikom snažnog udara svemirskog projektila koji je rastalio pijesak.

Međutim, postoje ozbiljni problemi u vezi s ovom teorijom, kaže VVright, i mnoge zagonetke povezane s ovim dijelom pustinje koji sadrži čisto staklo. Glavni je problem: Odakle je došla ta ogromna količina široko razbacanih staklenih krhotina? Ne postoje dokazi o udarnom krateru bilo kakve vrste; površina Velikog pješčanog mora ne otkriva tragove divovskog kratera, kao ni dubinska mikrovalna sondiranja pustinjskog pijeska obavljena satelitskim radarom. Nadalje, čini se da je LPS previše čist da bi mogao nastati neurednom svemirskom kolizijom. VVright spominje da su poznati udarni krateri, poput onog u VVabaru u Saudijskoj Arabiji, puni razbacanih komadića željeza i drugih meteoritskih krhotina. To nije slučaj s nalazištem libijskog pustinjskog stakla. Osim toga, LPS je koncentriran na dva područja, a ne samo na jednom. Jedno je područje ovalnog oblika; drugo je okrugli prsten, širok šest kilometara i s promjerom od 21 kilometra. Prostrano središte kruga potpuno je bez stakla. Prema jednoj teoriji dogodio se meki udar projektila: meteorit, promjera možda 30 metara, mogao je detonirati nekih desetak kilometara iznad Velikog pješčanog mora, pri čemu je udar vrućeg zraka rastalio pijesak na površini. Vjeruje se da se takav udar bez kratera dogodio prilikom Tunguske eksplozije u Sibiru barem što se tiče glavne znanstvene struje. Taj događaj, poput čistog pustinjskog stakla, ostaje misterij. Prema drugoj teoriji, meteorit se odbio od pustinjske površine, ostavivši za sobom staklastu koru i plitak krater koji se ubrzo ispunio. Ali postoje dva poznata područja s LPS-om. Jesu li to bila dva kozmička projektila u tandemu?

Alternativno, moguće je da je postakljena pustinja rezultat atomskog rata u drevnoj prošlosti? Jesu li zrake iz oružja Teslinog tipa mogle rastaliti pustinju, možda prilikom testiranja?

Članak pod naslovom «Datiranje libijskog pustinjskogsilicijskog stakla« objavljen je 1952. u britanskom časopisu Nature (br. 170). U njemu je autor Kenneth Oaklev rekao: Komadi prirodnog silicijskog stakla težine do 16 funti [7,26 kg] javljaju se rijetko razbacani na ovalnom području, veličine 130 km u smjeru sjever-jug i 53 km od istoka do zapada, u Pješčanom moru libijske pustinje. Taj izvanredni materijal, koji je skoro čist (97 posto silicija), relativno lagan (specifične težine 2,21), proziran i žućkasto zelene boje, ima kvalitete poludragog kamena. Otkrila ga je egipatska geodetska ekspedicija pod vodstvom g. P. A. Claytona 1932, i detaljno gaje istražio dr. L J. Spencer, koji se pridružio specijalnoj ekspediciji Geodetske uprave s tim ciljem 1934.

Komadi se nalaze u koridorima bez pijeska između grebena dina orijentiranih u smjeru sjever-jug, oko 100 m visokim i 2-5 kilometara razmaknutim. Ti koridori ili «ulice» imaju šljunčanu površinu, prilično sličnu pisti za automobilske utrke, koja se sastoji od uglatogšljunka i crvenih ilovastih krhotina, istrošenih od zuba vremena, što prekrivaju nubijsku pješčanu pustinju. Komadi stakla leže na toj površini ili su djelomično utonuti u nju. Samo je nekoliko malih komadića pronađeno ispod površine, i nijedan dublje od otprilike jednog metra. Svi komadi na površini izbrazdani su ili uglačani od djelovanja pijeska. Raspored stakla je neujednačen.

lako je nesumnjivo prirodno, porijeklo libijskog silicijskog stakla nije pouzdano utvrđeno. Po svom sastavu ono podsjeća na tektite koji su navodno svemirskog porijekla, ali oni su puno manji. Tektiti su obično crni, iako je jedan podtip koji se može naći u Češkoj i Moravskoj, poznat kao moldavit, proziran i duboke zelene boje. Libijsko silicijsko staklo također je uspoređivano sa staklom koje nastaje taljenjem pijeska u vrućini nastaloj padom golemog meteorita; na primjer, u Wabaru u Arabiji i u Henburyu u središnjoj Australiji.

U izvještaju o otkrićima svoje ekspedicije, dr. Spencerje rekao da nije bio u stanju povezati libijsko staklo s bilo kojim izvorom; nikakve krhotine meteorita ili znakovi kratera nastalog padom meteorita nisu se mogli naći na području njegove distribucije. On je rekao: «Činilo se lakše pretpostaviti da je jednostavno palo s neba.«

Bilo bi vrlo korisno kad bi se vrijeme nastanka ili dolaska silicijskog stakla u Pješčanom moru moglo geološki ili arheološki utvrditi. Njegova ograničenost na površinu ili gornji sloj površinskog nanosa sugerira da nije vrlo velike starosti, s geološke točke gledišta. S druge strane, jasno je da se tamo nalazi od pretpovijesnih vremena. Neki od listića poslani su egiptolozima u Kairo, koji su ih smatrali »kasno neolitskim ili preddinastijskim«. Usprkos pažljivom istraživanju koje su proveli dr. Spencer i pokojni g. A. Lucas, nijedan predmet od silicijskog stakla nije pronađen u zbirkama iz Tutankamonove grobnice ili bilo koje druge od dinastijskih grobnica. Nikakvi ostaci lončarije nisu pronađene na području sa silicijskim staklom, ali u blizini krhotina pronađeni su neki «grubi stakleni vrhovi kopalja«; također i neka oruđa od kvarcita, žrvnji i krhotine ljusaka nojevih jaja. Oaklev, čini se, nije u pravu kada kaže da LPS nije pronađen u Tutankamonovoj grobnici, jer je prema VVrightu jedan komad pronađen. U svakom slučaju, postakljena područja libijske pustinje tek treba objasniti. Jesu li ona dokaz drevnog rata rata koji je sjevernu Afriku i Arabiju možda pretvorio u pustinje kakve su danas?

Tektili: Zemaljsko objašnjenje?

U geološkoj literaturi povremeno se raspravlja o velikim pustinjskim područjima posutim zagonetnim kuglicama «stakla» poznatim kao tektiti. Vjeruje se da te kuglice «skrutnutog stakla« (staklo je zapravo tekućina) u većini slučajeva potječu od udara meteorita, ali dokazi pokazuju da u mnogim slučajevima nema udarnog kratera. Druga je mogućnost da tektiti imaju zemaljsko objašnjenje takvo koje uključuje visokotehnološka oružja koja su u stanju rastaliti pijesak. Rasprava o tektitima sažeto je prikazana u jednom članku Johna O'Keefea pod naslovom «Tektitski problem«, objavljenom u kolovozu 1978. u Scientific Americanu. O'Keefe kaže: Ako su tektiti zemaljski, to znači da postoji nekakav proces kroz koji se tlo ili obične stijene mogu u trenutku pretvoriti u homogeno staklo bez vode i mjehurića i biti izbačeni tisuće milja iznad atmosfere. Ako tektiti potječu s Mjeseca, čini se da iz toga slijedi da negdje na Mjesecu postoji barem jedan moćan vulkan koji je imao erupciju prije samo 750.000 godina ili manje. Nijednu od tih mogućnosti nije lako prihvatiti. Ipak, jedna od njih mora biti prihvaćena, i ja vjerujem da je moguće izabrati onu razumniju odbacivanjem one koja je nevjerojatnija. Ključ za rješenje problema tektita je inzistiranje na fizikalno razumnoj hipotezi i odlučnost da se ne damo impresionirati običnim numeričkim podudarnostima kao što su sličnost zemaljskih sedimenata s tektitskim materijalom. Vjerujem da je hipoteza o lunarnom vulkanizmu fizikalno moguća, i daju moramo prihvatiti. Ako vodi do neočekivanih, ali ne i nemogućih zaključaka, to je upravo ono što je čini korisnom.

Da citiram samo jedan primjer koristi, lunarno porijeklo tektita snažno podupire ideju da je Mjesec nastao cijepanjem Zemlje. Tektiti su zaista daleko sličniji zemaljskim stijenama nego što bi se moglo očekivati od slučajnih nakupina. Ako tektiti potječu od lunarne magme, tada duboko u unutrašnjosti Mjeseca mora postojati materijal koji je vrlo sličan Zemljinom plastu - sličniji plastu nego plićim dijelovima Mjeseca iz kojih potječu bazalti Mjesečeve površine. Ako je Mjesec nastao cijepanjem Zemlje, objekt koji je postao Mjesec bio je intenzivno zagrijavan izvana, i izgubio je veći dio svoje izvorne mase, posebno hlapljivijih elemenata. Lave koje tvore većinu današnje Mjesečeve površine eruptirane su rano u Mjesečevoj povijesti, kada je njegova toplina bila koncentrirana u plitkoj osiromašenoj zoni prilično blizu površine. Tijekom nedavnih razdoblja u kojima je dolazilo do padanja tektita, izvori lunarnog vulkanizma morali su nužno biti puno dublji, tako da je bilo koji vulkan koji je odgovoran za tektite crpio lunarni materijal koji je najmanje pretrpio u razdoblju ablacije, i zbog toga je najsličniji neizmijenjenom materijalu Zemljinog plašta. Ironično, to bi objasnilo zašto su tektiti po nekim stvarima sličniji zemaljskim stijenama nego stijenama na Mjesečevoj površini.

Postakljene ruševine u Francuskoj, Turskoj i na Bliskom Istoku

Postakljene ruševine također se mogu naći u Francuskoj, Turskoj i na nekim područjima Bliskog Istoka. 0 postakljenim utvrdama u Francuskoj raspravlja se u članku M. Daubree pod naslovom «0 tvarima uzetim iz nekih 'Forts Vitrifies' u Francuskoj«, objavljenom u American Journal of Science (sv. 3, br. 22, 1881, str. 150-151). Autor spominje nekoliko utvrda u Bretanji i sjevernoj Francuskoj čiji su granitni blokovi bili postakljeni. On navodi «djelomično rastaljeno granitno kamenje iz utvrda Chateau-vieux i Puy de Gaudy (Creuse), kao i iz okolice Saint Brieuca (C6tes-du-Nord)». Doubree, razumljivo, nije mogao dati jednostavno objašnjenje za postakljivanje.

Slično tome, ruševine Hattusasa, drevnog hetitskog grada u današnjoj središnjoj Turskoj, djelomično su postakljene. Hetiti su također bili povezani sa svijetom drevne Indije. Protoindijsko pismo pronađeno je u Hattusasu, i znanstvenici danas priznaju da je indijska civilizacija, kao što tvrde drevni Indijski tekstovi poput Ramavane, stara mnogo tisućljeća. U svojoj knjizi Biblija kao povijest, iz 1965, njemački povjesničar VVerner Keller navodi neke od zagonetki povezanih s Hetitima. Prema Kelleru, Hetiti se prvi put spominju u Bibliji (Postanak 23) u vezi s biblijskim patrijarhom Abrahamom, koji je od Hetita kupio grobno mjesto u Hebronu za svoju suprugu Saru. Konzervativni klasični znanstvenik Keller bio je time zbunjen, jer je Abrahamovo razdoblje bilo oko 2000. -1800. pr. Kr., dok se za Hetite tradicionalno smatra da su se pojavili u 16. stoljeću pr. Kr.

Kellerajejoš više zbunila biblijska tvrdnja (u Brojevima 13:29-30) da su Hetiti bili utemeljitelji Jeruzalema. To je fascinantna tvrdnjajerbitoznačilodasu Hetiti također držali Ba'albek, koji leži između njihovog kraljevstva i Jeruzalema. Hramsko brdo u Jeruzalemu podignuto je na temeljima od golemih kamenih blokova, kao i Ba'albek. Hetiti su definitivno koristili divovske megalitske konstrukcije poznate kao kiklopske - goleme mnogokutne blokove nepravilnih oblika, savršeno međusobno uklopljene. Masivni zidovi i vrata Hattusasa konstrukcijski su sablasno slični onima u visinama Anda i drugim megalitskim lokacijama širom svijeta. Razlika je u tome što su u Hattusasu dijelovi grada postakljeni, i kameni zidovi bili su djelomično rastaljeni. Ako su Hetiti bili graditelji Jeruzalema, to bi značilo daje drevno Hetitsko Carstvo postojalo nekoliko tisuća godina i daje graničilo s Egiptom. Zaista, hetitsko hijeroglifsko pismo neporecivo je slično egipatskim hijeroglifima, vjerojatno više od bilo kojeg drugog jezika.

Neki od drevnih zigurata u Iranu i Iraku također sadrže postakljeni materijal, za koji arheolozi ponekad vjeruju da je nastao pod utjecajem grčke vatre. Na primjer, za postakljene ostatke zigurata u Birs Nimrodu (Borsippa), južno od Hillaha, nekada se pogrešno mislilo da su Babilonska kula. Ruševine su okrunjene masom postakljene pečene gline - zapravo cigli koje je intenzivna toplina stopila u jednu masu. To je moglo biti posljedica užasnih drevnih ratova opisanih u Ramayani i Mahabharati, iako su rani arheolozi taj efekt pripisivali gromu.

Postakljene ruševine u kalifornijskoj Dolini smrti: Dokaz atomskog rata?

U Tajnama izgubljenih rasa, Rene Noobergen raspravlja o dokazima kataklizmičkih ratova u dalekoj prošlosti koji uključuju upotrebu letjelica i oružja koja su postaklila kamene gradove.

Najbrojnije postakljene ruševine u Novom svijetu nalaze se na zapadu Sjedinjenih Država. 1850, američki istraživač kapetan Ives William VValker prvi je vidio neke od tih ruševina, smještenih u Dolini smrti. On je otkrio grad dug oko jedne milje [1,61 km], u kojem su još bile vidljive linije ulica i položaji zgrada. U središtu je pronašao ogromnu stijenu, visoku 20 do 30 stopa [6,1 - 9,15 m], na kojoj su bili ostaci enormne građevine. Južna strana stijene i građevine bila je rastaljena i postakljena. Walker je pretpostavio da je za tu pojavu bio odgovoran vulkan, ali u tom kraju nema vulkana. Pored toga, tektonska toplina nije mogla uzrokovati takvo taljenje površine stijene.

Jedan suradnik kapetana VValkera koji je nastavio njegovo početno istraživanje, komentirao je: «Cijela regija između rijeka Gila i San Juan prekrivena je ostacima. Tamo se mogu pronaći ruševine gradova koji su morali biti ogromni, i oni su spaljeni i dijelom postakljeni, puni rastaljenog kamenja i kratera izazvanih vatrama koje su bile dovoljno tople da rastale kamen ili metal. Tamo se nalaze kamena popločanja i kuće rascijepljene monstruoznim pukotinama, [kao da su bile] napadnute divovskim 'vatrenim plugom'.« Te postakljene ruševine u Dolini smrti zvuče fascinantno - ali postoje li one zaista? Svakako ima dokaza o postojanju drevne civilizacije na tom području. U kanjonu Titus, petroglife i natpise u stijene su uklesale nepoznate pretpovijesne ruke. Neki stručnjaci misle da su te grafite možda napravili ljudi koji su tu živjeli puno prije Indijanaca za koje znamo, jer preživjeli Indijanci ne znaju ništa o tim znakovima i zapravo se prema njima ponašaju s praznovjernim strahopoštovanjem. U Čudnoj Americi Mm Brandon kaže:

Legende Piuta govore o gradu ispod Doline smrti, koji zovu Shin-au-av. Tom Wilson, indijanskivodič iz 1920-ih, tvrdio je da je njegov djed ponovno otkrio to mjesto odlutavši u miljama dug labirint spilja ispod dna doline.

Indijanac je na kraju došao do podzemnog grada u kojem su ljudi govorili nerazumljivim jezikom i nosili odjeću načinjenu od kože.

Wilsonje tu priču ispričao nakon stoje lovac na zlato po imenu White izjavio daje propao kroz pod jednog napuštenog rudnika u klancu Wingate i našao se u nepoznatom tunelu. White gaje slijedio do niza prostorija, gdje je pronašao stotine humanoidnih mumija odjevenih u kožu. Zlatne poluge bile su naslagane poput cigli i nagomilane u posudama. White je tvrdio da je istražio spilje u tri navrata. Jednom prilikom pratila gaje njegova supruga; drugi put s njim je bio njegov partner Fred Thomason. Međutim, nitko od njih nije bio u stanju ponovno pronaći ulaz u spilju kada su pokušali odvesti grupu arheologa u obilazak tog mjesta.M

Postakljene utvrde u Škotskoj

Jedna od velikih zagonetki klasične arheologije je postojanje mnogih postakljenih utvrda u Škotskoj. Jesu li one također dokaz nekog drevnog atomskog rata? Možda, ali možda i ne. Navodno postoji barem 60 takvih utvrda širom Škotske. Među najpoznatijima su Tap o'Noth, Dunnideer, Craig Phadraig (u blizini Invernessa), Abernathv (blizu Pertha), Dun Lagaidh (u Rossu), Cromartv, Arka-Unskel, Eilean na Goar, i Bute-Dunagoil na tjesnacu Bute blizu otoka Arran. Još jedna dobro poznata postakljena utvrda nalazi se na brdu Caudale u Argvllu, zapadna Škotska. Jedan od najboljih primjera postakljene utvrde je Tap o'Noth, smještena u blizini sela Rhvnie u sjeveroistočnoj Škotskoj. Ta masivna utvrda iz pretpovijesti nalazi se na vrhu istoimenog brda koje, zahvaljujući svojoj visini od 1.859 stopa (560 metara), pruža impresivan pogled na krajolik Aberdeenshirea. U prvi mah čini se da su zidine napravljene od neobrađenog kamenja, ali kad se bolje pogleda postaje jasno da nisu zidane bez veziva, nego se sastoje od rastaljenog kamenja! Ono stoje nekada bilo zasebno kamenje, sada su crne i pepeljaste mase, stopljene zajedno vrućinom koja je morala biti toliko intenzivna da su se rijeke rastaljenog kamenja slijevale niz zidine. Izvještaji o postakljenim utvrdama javljaju se još od 1880, kada je Edvvard Hamilton napisao članak pod naslovom «Postakljene utvrde na zapadnoj obali Škotske« u časopisu Archaeological Journal (br. 37,1880, str. 227-243). U svom članku, Hamilton detaljno opisuje nekoliko lokacija, uključujući Arka-Unskel: Na mjestu gdje se Loch na Nuagh počinje sužavati, gdje je suprotna obala udaljena milju i pol do dvije, nalazi se mali rt spojen s kopnom uskom prevlakom od pijeska i trave, koja je nekada očigledno bila potopljena za vrijeme plime. Na ravnom vrhu ovog rta nalaze se ruševine postakljene utvrde, čije je pravo ime Arka-Unskel.

Stijene na kojima je ta utvrda smještena metarmorfni su gnajsovi, prekriveni travom i papratima, i s tri se strane uzdižu skoro okomito do visine od oko 110 stopa [33 m] iznad razine mora. Glatka površina na vrhu podijeljena je blagom depresijom na dva dijela. Na većoj, s vrlo strmim stranama prema moru, smješten je glavni dio utvrde, i zauzima cijelu ravnu površinu. Pomalo je ovalnog oblika. Opseg joj je oko 200 stopa [61 m], i postakljene zidine mogu se pratiti cijelom dužinom. Kopali smo ispod postakljene mase, i tamo smo otkrili nešto izuzetno zanimljivo, jer donekle rasvjetljuje način na koji je vatra korištena u svrhu postakljivanja. Unutarnji dio gornjeg ili postakljenog zida od nekih jedne do jedne i pol stope [30 - 40 cm] bio je nedirnut vatrom, osim stoje poneko plosnato kamenje blago slijepljeno zajedno, i kamenje, koje je svo feldspatsko, slagano je u slojeve koji su redani jedan na drugi. Očigledno je, stoga, da su na izvornoj stijeni prvo postavljeni grubi temelji od gromada, a onda je debeo, nepovezan sloj uglavnom plosnatog kamenja od feldspatskog pijeska, drugačije vrste od onog koji se može naći u neposrednoj okolini, postavljen na ove temelje i postakljen vrućinom primijenjenom izvana. Takvi temelji od nepovezanog kamenja također su pronađeni u postakljenoj utvrdi Dun Mac Snuichan, na Loch Etive.

Hamilton opisuje još jednu, puno veću postakljenu utvrdu koja je smještena na otoku na ulazu u Loch Ailort. Taj otok, čije je lokalno ime Eilean na Goar, najistočniji je, i sve su mu obale od strmih gnajsnih stijena; to je boravište i gnijezdilište brojnih morskih ptica. Ravna površina na vrhu nalazi se na 120 stopa [37 mj iznad razine mora, i na njoj su smješteni ostaci postakljene tvrđave, pravokutnog oblika, s kontinuiranim postakljenim bedemom debelim pet stopa [1,52 mj, koji je na jugozapadu spojen s velikom uspravnom stijenom odgnajsa. Prostor okružen ovim zidinama ima opseg od 420 stopa [128 mj, i širok je 70 stopa [21 mj. Bedemi su kontinuirani i debeli oko pet stopa. Na istočnom kraju nalazi se golema masa zida in situ, postakljenog s obje strane. U središtu prostora okruženog zidom nalazi se duboka depresija po kojoj su razbacane mase postakljenog zida, očigledno odvojene od svog izvornog mjesta.

Hamilton, naravno, postavlja nekoliko očiglednih pitanja u vezi s utvrdama. Jesu li te strukture bile sagrađene kao sredstvo za obranu? Je li postakljivanje bilo rezultat plana i nezgode? Kako je izvedeno postakljivanje? U tom procesu postakljivanja, veliki kameni blokovi stopljeni su s manjim krhotinama u čvrstu, staklastu masu. Objašnjenja postakljivanja malobrojna su i rijetka, i nijedno od njih nije univerzalno prihvaćeno.

Jedna od ranih teorija bila je da su te utvrde smještene na drevnim vulkanima (ili njihovim ostacima), i da su ljudi koristili rastaljeno kamenje izbačeno erupcijama za gradnju svojih naseobina. Tu ideju zamijenila je teorija da su graditelji zidina isplanirali utvrde na taj način daje postakljivanje namjerno izvođeno radi učvršćivanja zidina. Ta teorija pretpostavljala je da su se palile vatre i da je dodavan zapaljivi materijal kako bi se stvorile zidine dovoljno čvrste da podnesu vlažnost lokalne klime ili napade neprijateljskih vojski. To je zanimljiva teorija, ali ona predstavlja i nekoliko problema. Za početak, ništa zapravo ne ukazuje na to da takvo postakljivanje zaista učvršćuje zidine utvrde; prije izgleda kao da ih slabi. U mnogim slučajevima čini se da su se zidine utvrda srušile zbog vatre. Također, budući da su zidine mnogih škotskih utvrda samo djelomično postakljene, teško da se to pokazalo kao djelotvorna metoda gradnje.

Julije Cezar je u svojoj priči o galskim ratovima opisao vrstu utvrde od drva i kamena, poznatu kao murus gallicus. To je bilo zanimljivo onima koji traže rješenja zagonetke postakljenih utvrda, jer su te utvrde bile napravljene od kamenog zida ispunjenog krhotinama kamenja, s ubačenim trupcima radi stabilnosti. Činilo se logično predložiti da je paljenje takvog drvom ispunjenog zida moglo stvoriti fenomen postakljivanja. Neki istraživači sigurni su da su postakljivanje izazvali graditelji utvrda. Arthur C. Clarke citira tim kemičara iz Nacionalnog povijesnog muzeja u Londonu koji su proučili brojne utvrde:

Uzimajući u obzir visoke temperature koje su morale biti stvorene, i činjenicu da se možda šezdesetak postakljenih utvrda može naći u ograničenom geografskom području Škotske, ne vjerujemo daje taj tip struktura rezultat slučajnih vatri. Toje zahtijevalo pažljivo planiranje i gradnju. Međutim, jedna škotska arheologinja, Helen Nisbet, vjeruje da postakljivanje nisu namjerno izazivali graditelji utvrda. U detaljnoj analizi tipova korištenog kamenja, ona otkriva da je većina utvrda sagrađena od kamenja koje je lako dostupno na izabranoj lokaciji, a ne birano zbog svog svojstva postakljivanja.

Sam proces postakljivanja, čak i ako je namjerno izvođen, prilično je zagonetan. Tim kemičara iz Zagonetnog svijeta Arthura C. Clarkea podvrgao je uzorke kamenja iz 11 utvrda rigoroznim kemijskim analizama, i izjavio da su temperature potrebne za postizanje postakljivanja bile toliko visoke - do 1.100 °C - da jednostavno paljenje zidina od kamenja s umetnutim drvom nije moglo postići takve temperature. Usprkos tome, eksperimenti koje su 1930-ih izveli slavni arheolog V. Gordon Childe i njegov suradnik VVallace Thomevcroft, pokazali su da se utvrde mogu zapaliti i stvoriti dovoljno topline za postakljivanje kamena. 1934, ta dvojica projektirala su pokusni zid koji je bio dug 12 stopa [3,66 m] i širok i visok po šest stopa [1,83 m], koji je za njih izrađen u Plean Colliervu u Stirlingshireu. Oni su koristili stare samotne opeke za vanjske slojeve i rudničke potpornje kao građevno drvo, i ispunili su šupljine između zidova grubim bazaltnim kockicama. Vrh su prekrili tresetom, a onda su nagomilali oko četiri tone starog građevnog drva i šiblja uza zidove i zapalili ih. Kako je u toku bila oluja sa snijegom, jak vjetar raspirio je zapaljenu mješavinu drva i kamenja, tako daje u unutarnjem dijelu došlo do određenog postakljivanja kamenja.

U lipnju 1937, Childe i Thomevcroft ponovili su svoje pokusno ostakljivanje na drevnoj utvrdi Rahoy, u Argvllshireu, koristeći kamenje pronađeno tom mjestu. Međutim, njihovi eksperimenti nisu riješili nijedno od pitanja koja okružuju postakljene tvrđave, jer su samo dokazali da je teoretski moguće nagomilati dovoljno drva i šiblja na mješavinu drva i kamena da dođe do postakljivanja mase kamenja. Jedna od kritika upućenih Childeu je da se čini kako je upotrijebio veći udio drva u odnosu na kamen nego što je, prema mišljenju mnogih povjesničara, bio slučaj u drevnim utvrdama od drva i kamena.

Važan dio Childeove teorije bio je da su agresori, a ne graditelji, pri napadu palili zidove pomoću gomila šiblja i drva; međutim, teško je razumjeti zašto bi ljudi opetovano gradili obrane koje su napadači mogli uništiti vatrom, kad bi veliki bedemi od samog kamena ostali neoštećeni.

Kritičari teorije o napadima ističu da bi za stvaranje dovoljno topline prirodnom vatrom zidovi morali biti konstruirani specijalno za stvaranje potrebne topline. Čini se nerazumnim predlagati da bi graditelji stvarali utvrde upravo kako bi mogle biti spaljene ili da bi napadači poduzimali tako velik napor da stvore vrstu vatre koja bi bila potrebna za postakljivanje zidova barem tradicionalnim tehnikama.

Zajednički problem svih teorija njihova je pretpostavka primitivnog stanja kulture povezane s drevnom Škotskom. Zapanjujuće je pomisliti koliko je brojno i dobro koordinirano moralo biti stanovništvo ili vojska koja je izgradila te drevne strukture i boravila u njima. Janet i Colin Bord, u svojoj knjizi Zagonetna Britanija, govore o Maiden Castleu (Djevičin dvorac) kako bi dali predodžbu o golemim razmjerima tog čuda pretpovijesnog građevinarstva.

On prekriva površinu od 120 jutara [48 hektara], s prosječnom širinom od 1.500 stopa [457 m] i dužinom od 3.000 stopa [915 m]. Unutarnji opseg dug je 1,5 milju [2,41 km], i procjenjuje se da bi za njegovu obranu bilo potrebno 250.000 ljudi! Teško je, stoga, vjerovati da je ta građevina služila kao obrambena utvrda.

Za arheologe su oduvijek veliku zagonetku predstavljali višestruki i labirintski istočni i zapadni ulazi na svakom kraju ograđenog prostora. Izvorno su mogli biti sagrađeni u svrhu procesijskog ulaženja ljudi neolitskog doba. Kasnije, kad su ratnici željeznog doba koristili to mjesto kao tvrđavu, vjerojatno su ih držali korisnim kao sredstvo za zbunjivanje napadačke sile koja pokušava ući. Činjenica da tako mnogo tih «brdskih utvrda» ima dva ulaza -jedan na sjeveru ili istoku i drugi na jugu ili zapadu - također ukazuje na neki oblik obreda posvećenih Suncu.

S 250.000 ljudi koji su branili utvrdu, govorimo o ogromnoj vojsci u vrlo organiziranom društvu. To nije družina Pikta odjevenih u krzna koji kopljima brane utvrdu od pljačkaških bandi lovaca-skupljača. Međutim, pitanja ostaju. Kakva je golema vojska boravila u tim utvrdama na liticama uz more ili ulaze u jezero? I od kakve su se goleme pomorske sile ti ljudi neuspješno branili?

U drevnim vremenima postojala je tvar poznata iz pisanih djela kao grčka vatra. To je bila neka vrsta drevnih napalm-bombi koje su se izbacivale katapultima i nisu se mogle ugasiti. Za neke vrste grčke vatre čak se tvrdilo da gore i pod vodom, zbog čega su se koristile u pomorskim bitkama. (Pravi sastav grčke vatre nije poznat, ali morao je sadržavati tvari kao što su fosfor, katran, sumpor ili druge zapaljive kemikalije.) Je li za posta klj iva nje mogao biti odgovoran neki oblik grčke vatre? Dok zagovornici teorije o drevnim astronautima možda vjeruju da su vanzemaljci postaklili te zidove svojim atomskim oružjem, čini se vjerojatnijim da je to rezultat ljudskom rukom stvorene apokalipse kemijske prirode. Je li ogromna flota, s opsadnim strojevima, bojnim brodovima i grčkom vatrom napala goleme utvrde i na kraju ih spalila paklenom paljbom? Dokaz koji predstavljaju postakljene utvrde jasan je: neka vrlo uspješna i organizirana civilizacija živjela je u Škotskoj, Engleskoj i VValesu u pretpovijesno vrijeme, oko 1000. pr. Kr. Ili ranije, i gradila je divovske strukture, uključujući i tvrđave. To je očigledno bila pomorska civilizacija koja se pripremala za pomorsko ratovanje, kao i za druge oblike napada.

__________________________________

"I am the hope of the universe. I am the answer to all living things that cry out for peace. I am protector of the innocent. I am the light in the darkness. I am truth. Ally to good! Nightmare to you!"
Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika http://misterije-srbijaforu.darkbb.com
 
Dokazi drevnih atomskih ratovanja
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 1 od 1
 Similar topics
-
» Zapisi iz drevnih knjiga o potopu

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Forum o misterijama :: Misterije sveta... :: Misterije drevnih civilizacija-
Skoči na:  
Free forum | © phpBB | Besplatan Forum međusobnog pomaganja | Kontakt | Signalizirajte zloupotrebu | Napraviti svoj blog